PEDESETICA

Kako Škot ide na more? Skuterom, naravno! Ne, nije to novi vic o Škotima iz doba popularizacije skutera. To je živa istina- na kvadrat. Nabrijan mnogim člancima o putovanjima okorjelih bajkera, nebrojeno sam puta poželio spakirati nešto nužnih stvari, pa na put. Bilo kud. Odluka se rodila u trenu, avantura je trajala četiri dana, a sjećanje na nezaboravne putešestvije trajat će vječno. Jednog vrućeg srpanjskog dana pogledao sam zaneseno svoju pilu od 50 ccm i samouvjereno odvagnuo: „Idemo na more! Možemo mi to.“ Tako je i bilo.

A gdje je nestao Škot sa početka priče? Nigdje. Zaključao je svog Rovera u garažu, bacio se u trošak natočivši do vrha rezervoar dvokotačnog radnog stroja koji troši gotovo rasipničkih 3,1 L/100 km, besplatno napumpao gume na benzinskoj, složio sendvič od prefinog parizera s akcije, odlučio se za bocu hladne pitke vode zbog štetnosti gaziranih sokova na probavni trakt, obukao motorističku garderobu zamjenskog tipa, ali funkcionalnu i sa nešto sitnih kuna u džepu, da ne mijenja krupno, lokalnim cestama gdje se ne plaća cestarina krenuo na Rab. Zašto baš na Rab? E, zato što za noćenje i sigurni smještaj u sestrinoj kući neće morati posezati rukom u novčanik od umjetne kože, porijeklom iz daleke Kine. Prokleti Škot!!!

Zato se doživljaj surfanja valovitim cestama na kopnenom skuteru ne može platiti nikakvim novcem. I bolje da se ne plaća, jer je adrenalina bilo i na pretek. Do Karlovca sam držao jurišni tempo od oko 66,5 km/h. Srećom da vurica ima pedantne podjeljke pa mogu korigirati ubrzanja na zakonskih 49 km/h, ako u daljini i na vrijeme skeniram ljubičastu rotirku. Ali stričeka u plavom nije bilo, kao što nema ni blokade u mom variomatu, pa smo kvit. Prva puš-pauza u Karlovcu na benzinskoj, pardon, pored nje, a onda punim jedrima u brda. Ma koja brda? Preskakivao sam u rally stilu mnoga brda i serpentine i da nisu izmislili duge i strme uspone gdje i auti ispuštaju dušu, mogao bih reći da sam cijeli put prejurio.

Prvi i posljednji put kada sam pomislio da je vožnji kraj, bio je u Žutoj Lokvi. To je mjesto gdje svježinu ličkih planina naglo zamjenjuje mediteranska klima koja sa sobom donosi sparinu i cvrčke. Zbog njihovog bjesomučnog cvrčanja, onako pod kacigom, učinilo mi se da je pogonski remen procvrčao i da ću u Senj morati cipelcugom. Dakle, stanem ja, cvrči. Ugasim motorku, cvrči i dalje. Dobro je, sve je OK. Kako i samo ime kaže, u Žutoj Lokvi sam se istankirao, pa na pilu i uz brijeg. I tako puf-pamp, eto mene na vratima Vratnika, a preko praga puca pogled na beskrajno more, goli otok Krk i nizbrdicu kojom ću se dorolati do Senja.  I napokon: MOREEE! Mokro i slano, baš kao i ja ispod jakne i kacige.

Nikad nisam ni sanjao da će me se toliko dojmiti morsko ukazanje kao sada. I za moga Spacera ovo je bio velik emotivni trenutak, jer je prve kilometre napravio na Krku i mladost proveo uz more, pa se osjećao kao doma kad smo pohitali slanom magistralom put Jablanca da se pretrajektiramo na otok Rab. Da sam znao da se za skuter plaća trajektarina, pronio bi ga ispod ruke kao kofer. Ionako su sve moje osobne stvari bile brižno posložene u njemu.
Na otoku sam se brzo stopio sa skuteraškom masom i možda je samo rijetkima bilo čudno zašto netko na +35 vozi skuter u zakopčanoj jakni do grla i zimskim rukavicama. Grad Rab, raj za motoriste, ponajviše zato što imaju stotinjak metara rezerviranog prostora na samoj rivi uz more i to u zoni gdje i auti papreno plaćaju svoje postojanje.

Tu svoje besplatno mjesto pod suncem mogu pronaći svi putnici namjernici na dva kotača, ali i oni vlasnici limeno-plastičnih uglancanih ljubimaca i raznoraznih prerađevina željni pokazivanja. I ja sam svoju zvijer ponosno oslonio na bočnu nožicu među druge ljepotane i bez straha da će neki znatiželjnik čeprkati i sliniti po mome vozilu, kupivši cijelu kuglicu Stračitele, obilazio stari dio grada uživajući u povijesnim znamenitostima, ali i prirodnim ljepotama, među kojima su naše djevojke ipak najljepše.  I tako, nakon četiri dana ljetovanja na moru, više polubijel nego crn, sjeo sam u svoju putujuću foteljicu i krenuo odvrtjeti istih 260 km, ali u suprotnom smjeru. Na povratku me opijala jutarnja svježina, pa sam požalio što sam još doma odlučio da ne nosim toplu crnu potkapu, jer kao: «Neću u banku po gotovinu».

Vratnik je za mnom zatvorio svoja vrata i prekrasan pogled na plavetnilo mora zamijenili su beskrajno zelenilo stoljetnih krošnji i oronuli spomenici kulture pored ceste s natpisom: MLADA I VRUĆA JANJETINA, sa paučinom na ulaznim vratima lokala i zahrđalim pečenjarama. Ja sam ostao vjeran svome sendviču, jer ionako volim samo hladnu janjetinu. Jedan dio puta šlepao sam se iza šlepera čiji se samosvjesni vozač pridržavao ograničenja od 70 km/h označenog na pozadini njegove cisterne, a ne s prometnih znakova, pa sam se nagutao prašine i smoga…, ne s moga, već s njegovoga vozila, ali sam ipak racionalno razmišljao: „Ako on vozi ispred mene, smanjuje mi otpor zraka, pa ja manje trošim…“. Eh da Škoti čuju za mene, klonirali bi me za primjer drugima. A ja bih radije klonirao vozača tog kamiona, jer je jedan od rijetkih domoljuba koji je ostao živjeti i raditi na rodnoj grudi, jer sam od Žute Lokve do Josipdola sreo svega nekoliko vozila domaćih oznaka.
Hvale vrijedan je i susret s jednim motoristom na jurilici, negdje na pustim vijugavim cestama brdovite Like, koji mi je podizanjem ruke za pozdrav dao do znanja da su motoristi ipak jedna velika obitelj, ma gdje bili i što vozili.

Moj odani cvajtaktaš, kojem odajem posebno priznanje, pouzdano je preo cijelim putem, pa smo tako hopa-cupa nas dva skupa, stigli nazad u Ivanić Grad, iz kojeg su nas na put u nevjerici ispratili prijatelji i poznanici. I na kraju poruka svim ponosnim vlasnicima pedesetica: Ne zujite svakodnevno oko matične košnice, jer Lijepa naša je dovoljno velika i lijepa, te uz malo novca i strpljenja možete stići tamo gdje sam do jučer i ja mislio da je samo privilegija bržih i jačih.

Pozdrav, vidimo se na cesti……….ŽAC…